U svom djelu Musned šejh Kadai bilježi od Džabira, r.a., da je Poslanik, a.s., rekao: ''Najbolji čovjek je onaj koji najviše koristi ljudima.'' Šejh Albani ovaj hadis ocijenio je vjerodostojnim u Sahihul-Džami'u pod brojem 3289
Piše: Ismet Purdić, prof.
U hadisima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nalazimo mnogo konstatacija ili definicija ''najboljeg čovjeka''. Svi hadisi na spomenutu temu odnose se na ljudsko ponašanje, a izrečeni su kao odgovor na pitanje nekih ashaba, r.a., koji su željeli svoje ponašanje uskladiti sa standardima pravih vrijednosti naglašenih u Objavi, ili kao samoinicijalna sugestija i lijep savjet od strane Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u nekoj prilici koja je iziskivala da se ukaže na najbolje osobine ahlaka i na pravu islamsku etiku. U izricanju tih hadisa Allahov Vjerovjesnik, s.a.v.s., podučen u školi Džibrila, a.s., koristio je pedagošku metodu podsticaja, te je neko lijepo ponašanje ili čin definirao kao osobinu ''najboljeg čovjeka''. Tako ćemo u hadiskim zbirkama naći: “Najbolji čovjek je onaj koji izuči Kur’an, a zatim druge podučava Kur’anu”, “Najbolji čovjek među vama je onaj koje se najbolje ophodi prema svojoj porodici…”, “Najbolji čovjek među vama je onaj koji se najbolje ponaša”, “Najbolji među ljudima je onaj koji ljudima najviše koristi”. Ovdje ćemo se zadržati na zadnjem hadisu, razmatrajući pitanje čovjeka koji je na usluzi drugim ljudima. Ako posmatramo intencije Šerijata, kur’anske imperative i zabrane, hadiske poruke i Poslanikov metod odgajanja ashaba, primijetit ćemo da se kroz sve navedeno provlači jedna te ista nit i ideja, a to je zabrana nanošenja štete ljudima i poziv na služenje zajednici i pomaganje i pružanje pomoći njenim članovima. Kroz prizmu dobročinstva ljudima i zabrane nanošenja štete, razumjet ćemo zašto je u hadisu spomenuta žena zbog pritvaranja mačke koju nije hranila, nakon njenog stradanja od gladi, bila kažnjena džehennemskom vatrom, a s druge strane, zašto je bludnica, koja je vjerovala ali činila taj ogavni i zabranjeni čin, zbog napajanja žednog psa bila uvedena u džennetsku blagodat. Služenje ljudima – časna misija!Misija poslanstva je da kroz usađivanje ispravnog vjerovanja i uspostavu šerijatskih normi izgradi ljudsko pojedinačno, a zatim i kolektivno ponašanje do onih najviših vrijednosti, a misija Šerijata je, opet, da uputi ljude na zajednički život i međusobno služenje i pomaganje, kako bi na taj način podržali jedni druge u jednom i jedinom cilju radi kojeg su i stvoreni – da obožavaju samo Allaha Svevišnjeg i Njemu vjeru ispravno i predano ispovijedaju, pa se s te strane dâ primijetiti važnost ovog hadisa, kao i veličine čina korištenja i služenja ljudima. Ali postoje i drugi razlozi zašto je toliko važna činjenica pomaganja i služenja Allahovim robovima, ma ko oni bili. Zato što iman u srcu mora imati rezultate u praktičnom životu vjernika i slatke plodove koji zrače toplinom, ljubavlju, suosjećanjem, samilošću… dokazujući okolini i društvu: muslimanima, dobrim, kao podstrek, ali i onim posrnulim, kao upozorenje i poziv, i svim nemuslimanima šta je to zapravo islam, ko su muslimani i na koji način Allahova vjera preobražava ljude, oplemenjuje njihov karakter i usmjerava njihovo praktično ponašanje. Islam je vjera izgrađena na čvrstom uvjerenju, jasnim vizijama budućnosti i pouzdanom, zdravom i progresivnom praksom koja vizije pretače u stvranost. Jer govoriti jedno, a drugo raditi, očitovati vjerovanje jezikom, a ne potvrditi ga dobrim djelima, ustvari je osobina i obilježje munafika – dvoličnjaka, koji će na Sudnjem danu biti bačeni na dno džehennemske provalije da kušaju najbolnije patnje. Od muslimana se traži da na svakom mjestu bude koristan i na usluzi svojoj braći, zato je lijepa riječ ravna sadaki, pomoć čovjeku da se popne na svoju jahalicu sadaka, susretanje muslimana sa vedrinom na licu sadaka, hranjenje gladnog sadaka, napajanje žednog sadaka, upućivanje zalutalog na pravu stazu sadaka... – jer su to djela kojim musliman služi drugom muslimanu. Ibadet i pomaganje ljudima nerazdvojive komponenteIslam nije vjera zatvorenosti, individualizma, bježanja od tereta stvarnosti i povlačenja u osamu, jer svrha ibadeta nije da zapostavimo dunjaluk, nego da na njemu uspostavimo Allahov zakon: red, pravdu i sve životne potrebe u skladu sa nalozima Šerijata. Abid – pobožnjak koji izdvojen od ljudi čini ibadet manje je vrijedan od onog pobožnjaka koji se trudi da svoj iman i moral očuva u vrtlogu društvenih zbivanja i mnogoljudnoj zajednici u kojoj nailazi na razne izazove i iskušenja. Dobročinstvo koje takav musliman čini prema pojedincima te zajednice, ma ko oni bili, bolje je od bilo kakvog dobrotnog čina abida u svom izdvojenom budžaku. Pa i sami poslanici su obilazili čaršije i živjeli s ljudima. Imam Ebul-Feredž el-Dževzi, Allah mu se smilovao, kaže: “Kada bi se svi ljudi povukli u osamu, Šerijat bi doista zamro. Suživot s ljudima i podsticanje istih na dobročinstvo i raznovrsna dobra bila je osnovna zadaća svih poslanika, a.s.” (Sajdul-hatir) Allah Uzvišeni nas obavještava o Svojim odabranicima koji su kroz historiju čovječanstva bili luče lijepog ponašanja i potpunog ibadeta, da je i njima bilo naređeno da pored temeljnih ibadeta pokornosti Allahu Svevišnjem čine dobra djela: I Mi smo im objavili da dobra djela čine i da namaz obavljaju. (El-Enbija’, 72.) A prisjetit ćemo se i događaja kada je Omer b. el-Hattab, r.a., za vrijeme svoje vladavine, u jutarnjim satima našao mladića u džamiji, koji mu je na upit šta tu radi, odgovorio: ''Činim ibadet Allahu!'', a Omer, r.a., mu ljutito uzvratio, pojašnjavajući mu suštinu vjere: ''Ovo je vrijeme rada i privređivanja, (a noć je trenutak za ibadete)'', te mu naredio da napusti džamiju. (Ahbaru ‘Umer)Sljedeća važna poruka iz ovog hadisa je da musliman u pružanju usluga drugima prije svega treba da bude na usluzi sebi i svojoj porodici, jer mu je odgovornost spram tog imperativa veća od ostalih. Tako je Allahov Poslanik, s.a.v.s., Sa'du ibn Ebi Vekkasu, r.a., koji je htio sav svoj imetak ostaviti na korist islamu i za dobro muslimana, kazao: “Da iza svoje smrti ostaviš svoju porodicu imućnom bolje ti je nego da oni traže milost od drugih ljudi.”
Ne potcijeniti ni najmanje dobroHadis o kojem govorimo je opće naravi i podstiče nas na činjenje dobra i služenje muslimanima u svakoj prilici i na svakom mjestu. On zapravo podstiče na konstantnost činjenja dobra, kao i to da nijedno dobro djelo, makar u našim očima bilo i malo i mizerno, ne potcjenjujemo, jer je najbolji od ljudi onaj koji im najviše koristi. Otuda, bilo kakva korist koju priuštimo svojim trudom muslimanima izgrađuje kod nas epitet najboljeg pregaoca. A da nijedno dobro djelo nije za potcijeniti, kazuje nam i predaja u kojoj se navodi da Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nisu obavijestili o smrti starice koja je čistila Poslanikovu džamiju u Medini, pa kada ju je Poslanik, s.a.v.s., izgubio iz vida u narednih nekoliko dana nakon njene smrti, upitao je za nju, te su mu kazali da je umrla, pa je on, s.a.v.s., negodovao na takav njihov postupak, otišavši na mezarje gdje joj je klanjao dženazu. Kroz ovaj hadis islam nas obavezuje da pomažemo jedni drugima, učvršćujemo bratske veze i izgrađujemo osjećaj zajedništva i pripadnosti jednom ummetu koji je poput jednog ljudskog tijela – svaki organ služi drugim organima, a nijedan nije samostalan i neovisan, te svi imaju i osjećaju potrebu za ostatkom organizma. Kroz obavezu međusobnog služenja postajemo ummet bez problema i dilema, jer sve zajednički rješavamo i prevazilazimo, te pred nama ne stoji nikakva zagonetka, kriza, prepreka ili pošast; svi dajemo sve od sebe za dobrobit cjelokupne zajednice.
Sve spomenute poruke i pouke iz hadisa obavezuju nas da damo veći i kvalitetniji doprinos u služenju islamu i muslimanima, u zalaganju i žrtvovanju za zajedništvo i dobrobit društva, a obaveza postaje primamljivija i draža ako znamo da sve što više služimo muslimanima i ljudima uopće, time se sigurnije svrstavamo u skupnu najboljih. S druge strane gledano, osvrnimo se na činjenicu kakvim poslovima i okupacijama nas je Allah Uzvišeni prepustio: koliko ona vrijedi nama, našoj porodici i na koncu koliko muslimani od toga imaju koristi, pa ćemo kroz to saznati koliko doista vrijedimo kod Allaha Svevišnjeg. I ne zaboravimo da naši životi, tijelo, vrijeme i sve blagodati kojima raspolažemo nisu naši, to je Allahovo, pa ih trebamo predati Onome Kome to i pripada, time ćemo biti pravi služitelji islama i hizmećari muslimana, koji shvataju poruku kur’anskog ajeta: Doista je Allah od vjernika kupio njihove živote i njihove imetke u zamjenu za Džennet. (Et-Tevbe, 111.)
Ne potcijeniti ni najmanje dobroHadis o kojem govorimo je opće naravi i podstiče nas na činjenje dobra i služenje muslimanima u svakoj prilici i na svakom mjestu. On zapravo podstiče na konstantnost činjenja dobra, kao i to da nijedno dobro djelo, makar u našim očima bilo i malo i mizerno, ne potcjenjujemo, jer je najbolji od ljudi onaj koji im najviše koristi. Otuda, bilo kakva korist koju priuštimo svojim trudom muslimanima izgrađuje kod nas epitet najboljeg pregaoca. A da nijedno dobro djelo nije za potcijeniti, kazuje nam i predaja u kojoj se navodi da Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nisu obavijestili o smrti starice koja je čistila Poslanikovu džamiju u Medini, pa kada ju je Poslanik, s.a.v.s., izgubio iz vida u narednih nekoliko dana nakon njene smrti, upitao je za nju, te su mu kazali da je umrla, pa je on, s.a.v.s., negodovao na takav njihov postupak, otišavši na mezarje gdje joj je klanjao dženazu. Kroz ovaj hadis islam nas obavezuje da pomažemo jedni drugima, učvršćujemo bratske veze i izgrađujemo osjećaj zajedništva i pripadnosti jednom ummetu koji je poput jednog ljudskog tijela – svaki organ služi drugim organima, a nijedan nije samostalan i neovisan, te svi imaju i osjećaju potrebu za ostatkom organizma. Kroz obavezu međusobnog služenja postajemo ummet bez problema i dilema, jer sve zajednički rješavamo i prevazilazimo, te pred nama ne stoji nikakva zagonetka, kriza, prepreka ili pošast; svi dajemo sve od sebe za dobrobit cjelokupne zajednice.
Sve spomenute poruke i pouke iz hadisa obavezuju nas da damo veći i kvalitetniji doprinos u služenju islamu i muslimanima, u zalaganju i žrtvovanju za zajedništvo i dobrobit društva, a obaveza postaje primamljivija i draža ako znamo da sve što više služimo muslimanima i ljudima uopće, time se sigurnije svrstavamo u skupnu najboljih. S druge strane gledano, osvrnimo se na činjenicu kakvim poslovima i okupacijama nas je Allah Uzvišeni prepustio: koliko ona vrijedi nama, našoj porodici i na koncu koliko muslimani od toga imaju koristi, pa ćemo kroz to saznati koliko doista vrijedimo kod Allaha Svevišnjeg. I ne zaboravimo da naši životi, tijelo, vrijeme i sve blagodati kojima raspolažemo nisu naši, to je Allahovo, pa ih trebamo predati Onome Kome to i pripada, time ćemo biti pravi služitelji islama i hizmećari muslimana, koji shvataju poruku kur’anskog ajeta: Doista je Allah od vjernika kupio njihove živote i njihove imetke u zamjenu za Džennet. (Et-Tevbe, 111.)
Ni komentarjev:
Objavite komentar