BRAK SKLOPLJEN BEZ DOZVOLE STARATELJA

Danas nije rijedak slučaj da staratelji bez ikakvog šerijatski opravdanog razloga zabranjuju svojim štićenicama da se udaju. Obično se pri tome navode razlozi koji su sa šerijatske strane neprihvatljivi zbog čega najviše trpi i ispašta žena i društvo. Zato je u preferiranju Ebu Hanifinog mišljenja po ovom pitanju spasonosna lađa od nasilja i nepravde nedobronamjernih ili neukih staratelja...

Pravni eksperti su saglasni da brak koji se sklopi između maloljetnih ili sa maloljetnima nije validan bez dozvole njihovih staratelja, jer oni ne posjeduju potpunu poslovnu sposobnost i zbog toga nisu odgovorni za svoje postupke. Validnost postupaka koje poduzmu u toj fazi zavisi od dozvole njihovih staratelja.
Oni su također saglasni da je dozvoljeno punoljetnom i pametnom mladiću da se oženi bez dozvole svog staratelja.

Međutim, oni nemaju jedinstven stav po pitanju legalnosti braka koji sklopi punoljetna, pametna i neudana žena bez dozvole i saglasnosti staratelja, tj. oni nemaju jedinstven stav da li je dozvola staratelja u bračnom ugovoru uvjet za njegovu punovažnost ili nije?
Ebu Hanife, Ebu Jusuf, Š'abi i Zuhri smatraju da nije, što znači da je dozvoljeno takvoj djevojci sklopiti brak bez staratelja, jer u Kur'anu ne postoji izričit tekst koji zabranjuje ženi da se uda bez staratelja. Čak neki kur'anski tekstovi aludiraju na to da je brak validan i u slučaju kada se staratelj ne bude slagao s brakom. Svoj stav temelje na sljedećim dokazima:
- Uzvišeni je rekao: « A kada pustite žene i one ispune njima propisano vrijeme za čekanje, ne smetajte im da se ponovo udaju za svoje muževe.» El-Bekare, 232. Navedeni ajet propisuje udaju ženama i zabranjuje da im se to spriječi.
- «A ako je opet pusti, ona mu se ne može vratit što se neće za drugog muža udati.» El-Bekare, 230. I ovaj ajet propisuje brak ženama, što aludira da im je dozvoljeno sklopiti brak bez saglasnosti staratelja.
- Od Ibn Abbasa se prenosi da je neka žena došla Poslaniku, a.s., i rekla: «Allahov Poslaniče, moj otac me udao za njegova bratića da bi na taj način podigao svoj ugled, a ja tog čovjeka ne želim.» Poslanik, s.a.v.s., je rekao: «Prihvati ono što je uradio tvoj otac.» Rekla je: « Ja ne želim prihvatiti ono što je on učinio.» Poslanik, s.a.v.s., je rekao: «Idi i udaj se za koga hoćeš.» Žena je rekla: «Allahov Poslaniče, ja ću prihvatiti ono što je moj otac uradio, ali sam htjela samo da obznanim ženama da očevi nemaju ništa sa udajom svojih kćeri.» - Brak je apsolutno ženino pravo. Pored toga žena ima punu poslovnu sposobnost i zbog toga joj je dozvoljeno da ga prakticira kao što joj je dozvoljeno da slobodno raspolaže svojom imovinom.
Malikijski, šafijski i hanbelijski pravnici smatraju da je brak koji se sklopi bez saglasnosti staratelja nevalidan. A da li se takav brak treba razvrgnuti ili ne, šafijski pravnici imaju dva mišljenja. Po jednom, ne treba i to se mišljenje kod njih preferira, jer uvjetovanje staratelja za validnost braka je diskutabilno kod islamskih pravnika. Dok po drugom treba, zbog toga što je takav brak kontradiktoran sa zakonodavnim tekstovima.
Međutim, nad onima koji sklope takav brak neće se izvršiti kazna za blud ako stupe u bračni odnos prije nego što se on raskine, ali će ženi i pored toga pripasti uobičajeni mehr. Svoj stav temelje na slijedećim dokazima:- U mnogim ajetima Allah, dž.š., daje pravo sklapanja braka starateljima a ne ženama. Od tih ajeta su: «…ne smetajte im da se ponovo udaju za svoje muževe.» El-Bekare, 232. «Ne udavajte vjernice za mnogobošce…» El-Bekare, 222.
- Poslanik, a.s., je rekao: «Koja god se žena uda bez dozvole svog muža njen brak je ništavan, njen brak je ništavan.» «Nema braka bez staratelja.» «Žena ne može udati ženu niti može udati samu sebe.»
- Žena je po prirodi povodljiva za izazovima i brzo je nadvlada sentimentalnost. Zbog toga postoji velika mogućnost da pri izboru supruga pogriješi i odluči se za nekoga ko je nemoralan i ko je nije dostojan. Ono što je najgore u tome je što posljedice tog lošeg izbora neće ispaštati samo ona, nego i njena uža i šira rodbina. Tačno je da je ženi dozvoljeno slobodno raspolagati svojim imetkom, jer nestručno investiranje i trošenje imetka ne povlači za sobom ljagu i sramotu za razliku od lošeg izbora supruga. Loš izbor supruga ima za posljedice sramotu, nesreću, patnju i poniženje za nju, njenu porodicu i staratelje.
Muhammed b. Hasan je zauzeo jedan srednji stav i rekao da je ženi dozvoljeno sklopiti brak bez dozvole staratelja, ali se takav brak ne može realizovati bez njegova odobrenja. Pa ako ga dozvoli realizovat će se, a ako ne, neće.
Svoj stav temelji na tome što žena posjeduje punu poslovnu sposobnost i zbog toga joj je dozvoljeno da sklopi brak kao što joj je dozvoljeno da sklopi i ostale ugovore. Međutim, moguće je da žena ponekad pogriješi u izboru supruga i na taj način bude uzrok sramote koja će zadesiti njene staratelje, pa je zbog toga rečeno da je takav brak mevkuf, tj. zaustavljen i njegova realizacija zavisi od odobrenja staratelja. Na taj način je zaštićeno pravo staratelja, jer mu se dala mogućnost da odagna štetu i sramotu koja može proisteći od lošeg izbora njegove štićenice.

Odabrano mišljenje

Prije nego što prezentujemo odabrano mišljenje neophodno je istaći sljedeće:
a. Ebu Hanife i pored toga što smatra da je brak bez dozvole staratelja validan, ipak veli da je mustehab zatražiti saglasnosti od staratelja i to radi zaštite prava staratelja, i radi uvažavanja kompromisa između zakonodavnih tekstova koji uslovljavaju saglasnost staratelja i onih koji je ne uslovljavaju.
b. Po Ebu Hanifi brak bez saglasnosti staratelja je validan ako ispuni dva uvjeta: da se žena uda za čovjeka koji joj je dostojan i da dobije uobičajeni mehr. U protivnom, njen staratelj bi imao pravo tražiti poništenje tog braka, a prenosi se od njega i Ebu Jusufa da bi takav brak bio u osnovi nevalidan.
Na osnovu elaboriranih mišljenja i dokaza na koje se oslanjaju, smatramo da je mišljenje koje zastupa Ebu Hanife najpravednije i najbliže općim načelima i intencijama islama. Jer ako je islam priznao pravo čovjeku da bude slobodan, da se oženi s kim želi zbog toga što posjeduje punu poslovnu sposobnost, onda je obaveza da se to pravo prizna i ženi, zbog toga što i ona posjeduje takvu sposobnost. A ako se i desi da žena pri odabiru bračnog supružnika napravi loš izbor, u tom slučaju se daje pravo njenom staratelju da zatraži od nadležnih vlasti da takav brak ne legalizuju. U slučaju da kadija ustanovi da je staratelj u pravu, razvrgnut će brak, dok u protivnom neće. Na taj način će biti zaštićena sva prava koja involvira u sebi starateljstvo; pravo žene i pravo staratelja.
Danas nije rijedak slučaj da staratelji bez ikakvog šerijatski opravdanog razloga zabranjuju svojim štićenicama da se udaju. Obično se pri tome navode razlozi koji su sa šerijatske strane neprihvatljivi zbog čega najviše trpi i ispašta žena i društvo. Zato je preferiranje Ebu Hanifinog mišljenja po ovom pitanju, spasonosna lađa od nasilja i nepravde nedobronamjernih i neukih staratelja. Mišljenje Ebu Hanife je usvojio i Jordanski porodični zakon. U 13. i 22. bendu je dozvolio udavanoj ženi da sama sebe uda ako ima osamnaest i više godina, a drugi član tog zakona je dozvolio punoljetnoj, pametnoj i neudavanoj djevojci da sama sebe uda ako ima više od osamnaest godina.
Što se tiče dokaza na koje se oslanjaju oni koji smatraju da je saglasnost staratelja uvjet za validnost braka, većinom su spekulativni, tj. mogu se tumačiti na više načini. A poznato je da dokaz kada podržava više značenja gubi svoju argumentovanost, jer nakon toga više se ne može preferirati samo jedno njegovo značenje u smislu da se samo za njega tvrdi da je ispravno a da su sva ostala pogrešna.
Zatim, hadisi koji uslovljavaju saglasnost staratelja su i po značenju i po autentičnosti diskutabilni. Neki od njih ne ispunjavaju metodološke uvjete verifikacije hadisa kod hanefijskih pravnika i zbog toga ih oni ne prihvataju. Tako npr. hadis koji prenosi Aiše da je svaki brak kog žena sklopi bez dozvole staratelja nevalidan, hanefijski pravnici smatraju slabim hadisom, zbog toga što ga je njegov prenosilac Zuhri zanijekao kada je bio upitan o njemu. A također se prenosi da je i sama Aiša udavala neke svoje rodice.

Institucija starateljstva (vilajeta) u braku

Riječ vilajet u arapskom jeziku znači ljubav, zaštitu i pomoć što se jasno vidi iz sljedećeg ajeta: «Onaj ko za zaštitnika uzme Allaha i Njegova Poslanika i vjernike – pa, Allahova strana će svakako pobijediti.» El-Maide, 56.
Pod tutorstvom ili vilajetom kao pravnim terminom misli se na realizaciju nečijeg mišljenja nad nekim kao i na vođenje i upravljanje tuđim poslovima.» Pod «nekim» se u definiciji misli na one pravne adresate koji nemaju poslovnu sposobnost, tj. na obavezno starateljstvo(vilajetul idžbar), kao i na one adresate koji posjeduju tu sposobnost, tj. na izborno starateljstvo(vilajetul ihtijar).
Islam je starateljstvo nad nekim propisao radi zaštite prava i interesa onih koji nisu sposobni, tj. koji ne posjeduju poslovnu sposobnost. Islam uči da društvena zajednica mora biti kao jedna kompaktna cjelinu. Zato, kad se u takvoj zajednici nađe neko ko je nesposoban zaštiti svoja prava i interese, Zakonodavac u takvim slučajevima naređuje da brigu o njegovim interesima i pravima preuzme neko ko je za to sposoban.

Islamski pravni teoretičari starateljstvo dijele na tri vrste:
- starateljstvo nad samim čovjekom (vilajetun 'alen-nefsi)
- starateljstvo nad nečijim imetkom (vilajetun 'alel-mali)
- starateljstvo nad čovjekom i njegovim imetkom (vilajetun 'alen-nefsi vel-mali).Pod starateljstvom nad čovjekom prvenstveno se misli na starateljstvo pri sklapanju braka o čemu ćemo kasnije govoriti malo opširnije. Tutorstvo nad imetkom pripada ocu, djedu, njihovim punomoćnicima i punomoćniku kojeg odrede nadležne institucije. Tutorstvo nad čovjekom i njegovim imetkom pripada samo ocu i djedu, jer involvira u sebi starateljstvo nad maloljetnicima, tj. njihovim imecima i braku.

Starateljstvo nad čovjekom

Ova vrsta starateljstva dijeli se na dvije vrste: veilajetul idžbar, tj. obavezno starateljstvo i vilajetul ihtijar, tj. neobavezno ili izborno starateljstvo.
Prva vrsta starateljstva prvenstveno pripada ocu, djedu i ostaloj rodbini s muške strane (agnatima) nad njihovim maloljetnim i mentalno retardiranim štićenicima o čemu je bilo riječi kada smo govorili o braku maloljetnika i maloumnika.
Druga vrsta starateljstva po mišljenju većine pravnih teoretičara pripada staratelju nad punoljetnom i pametnom štićenicom. Na osnovu ovog mišljenja, štićenici nije dozvoljeno da samu sebe uda za koga želi, nego je neophodno da to dozvoli i učini njen staratelj. Međutim, ovu vrstu starateljstva imam Ebu Hanife naziva poželjnim starateljstvom (mustehabom). Zbog toga on smatra da je dužnost (vadžib) staratelju da dobije saglasnost svoje štićenice za njenu udaju, ali je poželjno, mustehab, da u ime nje sklopi brak, kako smo to već naprijed opširnije i elaborirali.

Uzroci starateljstva

Postoje dva osnovna razloga koji daju nekome pravo da bude staratelj nad nekim. To su: rodbinska veza i generalno starateljstvo (el-vilajetul-'amme).

Ukratko ćemo se osvrnuti na svaki od njih.

Rodbinsko starateljstvo i njegova rang lista

Pravnici su saglasni da pravo na starateljstvo imaju agnati, tj. rodbina po muškoj liniji, ali nisu saglasni oko rang liste prioriteta agnatskih staratelja. Da bi smo o tome imalo što jasniju sliku i bili što precizniji, elaborirat ćemo zasebno tu rang listu za svaki od četiri mezheba.

Rang lista starateljstva po hanefijskim pravnicima

Hanefijski pravnici smatraju da pravo na starateljstvo pripada agnatima po sljedećoj ljestvici prioriteta: sin, sinovljev sin i tako redom ma koliko se ta linija spuštala. Zatim otac, očev otac ma koliko se ta linija dizala. Zatim rođeni brat, zatim brat po ocu, zatim očev brat, zatim sin očevog brata, zatim amidža, zatim amidža po ocu, zatim sin amidže, zatim sin amidže po ocu, zatim očeve rođene amidže, zatim njihovi sinovi, zatim rođeni djedov amidža, zatim njegovi sinovi, zatim djedov amidža po ocu, zatim njegovi sinovi ma koliko se ta linija spuštala.
Treba istaći da su hanefijski pravnici saglasni pri davanju prednosti starateljstva sinu nad ocem kad se tiče maloljetnih štićenika. Međutim, imam Muhammed se ne slaže po toj ljestvici prioriteta kad se tiče tutorstva nad matuhom. U tom slučaju on preferira oca nad sinom zbog toga što je otac iskusniji i sentimentalniji prema toj kategoriji štićenika.

Rang lista starateljstva po malikijskim pravnicima

Malikijski pravnici također smatraju da pravo na starateljstvo pripada agnatima. Znači, ko bude rodbinski po muškoj rodbinskoj liniji bliži štićeniku, imati će veće pravo na starateljstvo. Na osnovu tog pravila, sinovi na starateljstvo imaju veće pravo od očeva, zatim njihovi sinovi i tako dalje ma koliko ta linije silazila. Zatim pravo na starateljstvo pripada očevima, zatim rođenoj braći, zatim braći po ocu, zatim sinovim rođene braće, zatim sinovima braće po ocu, zatim očevim djedovima ma koliko se ta linija dizala, zatim amidžama, zatim njihovim sinovima ma koliko se ta linija širila. U slučaju da nema ni jednog od spomenutih staratelja, onda će pravo na starateljstvo pripasti vladaru ili njegovom zastupniku. U jednoj od predaja koja se prenosi od imama Malika stoji da se otac preferira nad sinom, i to mišljenje su odabrali neki eminentni malikijski pravnici.

Rang lista starateljstva po šafijskim pravnicima

I šafijski pravnici pravo na starateljstvo priznaju agnatima osim sinova. Sinovima priznaju to pravo samo ako su namjesnici, jer smatraju da nisu podobni da udaju svoje majke kao i dajdže, zbog toga što to sama njihova priroda ne prihvata pa zbog toga ne paze na interes onih koje udaju.
Njihova rang lista staratelja izgleda ovako: na prvom mjestu je otac, zatim očev otac ma koliko se ta veza dizala, zatim rođeni brat, zatim njegov sin, zatim brat po ocu, zatim njegov sin, zatim amidža, zatim njegov sin. U slučaju da se ne nađe niko od spomenutih pravo starateljstva se prenosi na nadležne vlasti.

Rang lista starateljstva po hanbelijskim pravnicima

I hanbelijski pravnici pravo na starateljstvo priznaju agnatima. Njihova ranga lista izgleda ovako: na prvom mjestu je otac, zatim rođeni djed ma koliko ta veza išla uzlaznom linijom, zatim sin, zatim njegov sin ma koliko ta veze išla silaznom linijom, zatim rođeni brat, zatim brat po ocu, zatim njihovi sinovi ma koliko se ta linija bočno širila, zatim amidža, zatim njegovi sinovi ma koliko to išlo bočno, zatim očeve amidže, zatim njihovi sinovi ma koliko se ta linija širila, zatim djedove amidže, zatim njihovi sinovi ma koliko se ta linija dizala, pa ako se niko od spomenutih staratelja ne nađe u tom slučaju pravo starateljstva se prenosi na nadležne vlasti.

Starateljstvo kognata

Ako štićenik nema nikog od staratelja agnata, po mišljenju većine pravnika, Ebu Jusufa i Muhammeda pravo starateljstva se prenosi na nadležne državne institucije, jer oni to pravo ne priznaju rodbini po ženskoj liniji (kognatima), tj. majci, sestrama, tetkama, itd. Svoj stav temelje na hadisu koji pravo na starateljstvo ograničava samo na agnate. Poslanik, s.a.v.s., rekao je: «Sklapanje braka pripada agnatima.» Kao i na tome što pravo na starateljstvo ima za cilj da se porodica zaštiti od uljeza koji joj nisu dostojni a na to paze samo agnati. Kognati se rodbinski vežu sa majčine strane pa ih se zbog toga ta stvar toliko i ne tiče, jer se direktno ne sramoti njihova porodica u slučaju da se neka njihova rodica uda za čovjeka koji je nije dostojan. Imam Ebu Hanife smatra da se pravo na starateljstvo u slučaju kada ne bude staratelja agnata prenosi prvo na majku, zatim na kćerku ako je njena majka mentalno bolesna, zatim na sinovljevu kćerku, zatim na kćerkinu kćerku, zatim na kćerku sinovljeva sina, zatim na kćerku kćerkine kćerke (unuku), zatim na rođenu sestru, zatim na sestru po ocu, zatim na brata ili sestru po majci, zatim na njihovu djecu, a potom na ostale kognate.
Ako se ne nađe niko od spomenutih, pravo na starateljstvo se prenosi na nadležne institucije. Svoj stav temelji na tome što smatra da se pravo na starateljstvo zasniva na samilosti i opreznosti koje su u istoj mjeri prisutne i kod majke i njene rodbine kao i kod oca i njegove rodbine. Zbog toga se pri udaji pravo na starateljstvo priznaje kognatima kao i agnatima. Agnati se ovdje preferiraju samo zbog toga što su rodbina po muškoj liniji, a u slučaju kada ih ne bude to pravo se prenosi na kognate kakav je i slučaj u nasljedstvu gdje se agnati preferiraju nad kognatima. Ovu konstataciju potvrđuje i to što je žena Abdullaha b. Mesuda udala svoju kćerku bez njegova prisustva nakon čega je on to i odobrio.

Iz izloženog se vidi da je većina islamskih pravnih teoretičara saglasna da pravo starateljstva pri sklapanju braka prvenstveno pripada agnatima, dok imam Ebu Hanife to pravo priznaje i kognatima u slučaju kad nema staratelja agnata.

Uvjeti koji se moraju naći kod staratelja

Da bi neko po islamskom učenju mogao udati nekoga mora ispuniti sljedeće uvjete:
1. Da bude mentalno zdrav, što znači da staratelj ne može biti luđak i matuh, jer oni ne mogu sami sebe oženiti pa kako da žene druge.
2. Da bude punoljetan, što znači da maloljetnici ne mogu biti staratelji.
3. Da bude musliman, jer islam ne dozvoljava starateljstvo nevjernika nad muslimanom.
Uzvišeni je rekao: «Nevjernici su jedni drugima staratelji.» «El-Enfal, 73.
Međutim, ako se desi da zaručnica bude sljedbenica knjige tada se ne uslovljava da staratelj bude musliman.
4. Da bude pobožan i moralan. Imam Šafija po jednom mišljenju i imam Ahmed u jednoj predaji smatraju da staratelj mora biti moralan i pobožan. Svoj stav temelje na hadisu u kom se kaže. «Nema validna braka bez razborita staratelja i dva pobožna svjedoka.»
Međutim, većina pravnika smatra da staratelj ne mora biti pobožan, jer se starateljstvo temelji na rodbinskoj vezi čiji je glavni uslov briga i opreznost. Prema tome, i bližnji koji nije pobožan je oprezan i brižan pri odabiru muža za svoju bližnju i zato mu je dozvoljeno da sklopi brak u ime nje kao i pobožnom.
5. Neki malikijski pravnici i šafijska pravna škola uvjetuju da staratelj mora biti iskusan i da treba poznavati prilike, psihu ljudi i vrijeme u kom živi kako bi što bolje mogao spoznati i odabrati najbolje za svoju štićenicu. Ukoliko se takve osobine ne nađu kod bližnjeg staratelja to će se pravo onda prenijeti na daljnjeg.

Mnogobrojnost staratelja

Ako štićenica imadne samo jednog staratelja njemu će jedino pripasti pravo na starateljstvo ako ispunjava spomenute uvjete. A ako bude imala više preferiraće se onaj koji je po muškoj rodbinskoj liniji bliži štićenici sukladno redoslijedu u nasljedstvu. Zbog toga će se sin preferirati nad ocem ili djedom, djed nad bratom ili bratićem, braća i bratići nad amidžama, itd.
A ako staratelji budu izjednačeni po stepenu i jačini rodbinske veze, poput dva rođena brata, onda će imati identična prava na starateljstvo. Ako bi se jedan protivio odabiru drugog, dozvola drugog će biti uvažena i brak će se smatrati validnim. Međutim, poželjno je da štićenicu uda onaj staratelj koji je znaniji u vjeri, pobožniji i stariji. U slučaju da dva staratelja udaju štićenicu za dva čovjeka, brak koji sklopi prvi staratelj će se smatrati validnim.

Odsustvo staratelja

Ako se desi da bližnji staratelj ne bude prisutan, a ona nađe sebi dostojna zaručnika, u tom slučaju njegovo prisustvo se neće čekati, nego će se to pravo, po oficijelnom mišljenju šafijske škole i Zufera, prenijeti na nadležne organe radi zaštite njenih interesa. Međutim, hanefijski, malikijski i hanbelijski pravnici smatraju da se ono prenosi na daljnjeg staratelja.

Bezrazložna zabrana (el-'adl) udaje od strane staratelja

Islamski pravnici su saglasni da je staratelju zabranjeno (haram) zabraniti udaju svojoj štićenici ako joj dođe nje dostojan zaručnik i ponudi joj uobičajeni vjenčani dar i ona to dobrovoljno prihvati. Uzvišeni je rekao: «…ne smetajte im da se ponovo udaju za svoje muževe, kada se slože da lijepo žive…» El-Bekare, 232.
Bilježi se da je povod objave citiranog ajeta bio Ma’kil b. Jesar. Naime, udao je svoju sestru za čovjeka koji se nakon izvjesna vremena rastavio od nje. Kada joj je istekao iddet došao je ponovo da je zaruči. Ma’kil mu je tada rekao: «Udao sam je za tebe, dao ti je za ženu i počastio te time, a ti si je pustio i sad si ponovo došao da je prosiš?! Ne, tako mi Allaha, nikada ti se neće vratiti.» Taj čovjek nije bio loš, i njegova sestra je htjela da mu se vrati, pa je objavljen spomenuti ajet. Nakon toga Ma'kil je rekao: «Sada ću to dozvoliti Allahov Poslaniče, što je i učinio.»
Međutim, učenjaci nisu saglasni da li staratelj ima pravo odbiti da uda svoju štićenicu kada odluči da se uda za čovjeka nje dostojna i sa mehrom manjim od uobičajenog?
Ebu Hanife smatra da u tom slučaju staratelj ima to pravo, jer bi odobravanje takvog braka sramotilo porodicu i štetilo ostalim ženama tog plemena.
Ostali učenjaci tvrde da staratelj ni u tom slučaju nema pravo odbiti brak, jer je mehr apsolutno pravo djevojke i zato ona raspolaže sa njime kako želi.
Oficijelno mišljenje u hanefijskom mezhebu je da staratelj ima pravo odbiti brak u dva slučaja: kada štićenica odluči da se uda za čovjeka koji je nije dostojan i kada odluči da se uda uz mehr koji je manji od uobičajenog.

Na koga se prenosi pravo starateljstva kada staratelj odbije udati svoju štićenicu?

Po mišljenju većine učenjaka ono se u tom slučaju prenosi na nadležne institucije, jer se u hadisu veli da je vladar staratelj onom ko nema staratelja. Kao i zbog toga što se bezrazložna zabrana braka smatra nasiljem, a uklanjanje nasilja je dužnost nadležnih organa.
Ahmed u jednoj predaji i neki hanefijski pravnici smatraju da se ono u tom slučaju prenosi na daljnjeg staratelja kao i u slučaju kada bližnji staratelj poludi.

Ovlaštenja nadležnih organa

Kada se pravo starateljstva udaje prenese na kadiju ili druge u tom slučaju oni imaju pravo udati štićenicu za svakog joj dostojnog sa kim se pretpostavlja da će lijepo živjeti i ostvariti svoju sreću. Međutim, oni nemaju pravo da je udaju za sljedeće kategorije ljudi:
- za sebe, jer onome ko ima generalno starateljstvo nad nekim nije dozvoljeno da se oženi sa svojom štićenicom zbog postojanja sumnje o sukobu interesa.
- za nekog od svoje uzlazne rodbinske linije, poput oca, djeda, itd. zbog istih razloga.
- za nekog od silazne rodbinske linije, poput sina, unuka, itd. zbog istih razloga.

Napisao Esad