ALLAHOVO SVJETLO

Dragi mladiću, djevojko, čovječe, ti koji vjeruješ, tebi govorim...
Nalaziš se u svijetu koji te okružuje u svoj svojoj čudesnoj raznolikosti. Na svakom koraku susrećeš život koji nastaje, traje i gasi se. Smrt, nijemi svjedok čuda, svakodnevno, u svim mogućim oblicima prolazi, bliže ili dalje, pored tebe. Kao da te želi upozoriti na ozbiljnost svih događaja koji se zbivaju.

Zastaje ti dah pred sitnim bićima, koja otkrivaš mikroskopom, diviš se letu ptice, neumornom i plodonosnom radu pčele. Nemaš dovoljno riječi kojima iskazuješ svoje čuđenje pred složenošću mozga ili neshvatljivom građom ljudskog oka. Razmišljaš u noći o beskrajnim nebeskim prostorima, kad se pred tobom na vedrom nebu ukaže bezbroj zvijezda. Razmišljaš o ogromnim nebeskim tijelima, koja nepogrešivo i tačno plove kroz svemir u začuđujućoj tajnovitoj harmoniji. Vjerovatno, bar mišlju, pokušavaš da se upustiš u prostore vremena, svemira i svega onog što se nalazi iza toga. Posigurno se pitaš: šta je to vrijeme? Otkada i dokada je sve ovo, sav ovaj život koji nas okružuje? Pitaš se otkuda dolaziš i kuda ideš. Pokušavaš prodrijeti u bit i smisao beskonačnog.

Ali zastaješ, zastaješ, kao što su bezbrojni mnogi prije tebe zastajali umom i mišlju svojom. Zastaješ, kao što će ubuduće bezbrojni zastajati. Um čovječiji zastao pred zastorom koji se ne može proći. Iza njega je tajna, vječni nijemi zid, neprekidna šutnja.

Osjećaš, sigurno, usamljenost, napuštenost, možda izgubljenost u bespuću neznanja i nerazjašnjivih tajni. Možda te hvata strah pred neizvjesnošću života, pred čudom smrti i nezaobilaznim grobom koji sve ljude, pa i tebe očekuje...

Međutim, znaj, sigurno znaj: niko nije napušten, niko nije sâm, niko nije izgubljen...

Davno, vrlo davno, od prvog čovjeka Adema, a.s., pa kroz čitavu povijest Zemlje, Milostivi Allah, dž.š., Tvorac svega, u neizmjernoj Svojoj dobroti darivao je ljudskom rodu Svoju Veliku Poruku, Veliku Nauku, u kojoj obznanjuje tajnu i svrhu života, put vječne sreće i spasa. Objava nauke je dolazila preko niza časnih i odabranih ljudi, Božijih poslanika, sve do posljednjeg poslanika Muhammeda a.s. On prenese Kur'an, koji će kao svjetlo Allahovo do konca svijeta obasjavati ljudski rod. Ta Velika Vijest bi objavljena u Mekki, u Arabiji, pustinjskoj i tajnovitoj zemlji, u VII stoljeću po Isau a.s. Tada Arabijom vladahu bezobzirni bogataši, robovlasnici, oholi i nadmeni silnici. Živjeli su u raskoši i obilju, a većina naroda tavorila je u neimaštini. Nemoral, orgije i ludačko pijančenje, bijaše osnov njihovog življenja. Služili su ih robovi i ropkinje, svedeni na položaj poslušnih životinja. Novac je gospodario dušama i tijelima. Zlato je postalo predmet obožavanja i jedina vrijednost. Laži, prevare, krađa, ogovaranja, potvaranja, razvrat - carevali su u tom bolesnom društvu. Bijeda, glad i zaraze uništavali su siromašni svijet. Zakopavana su tek rođena živa ženska djeca. Sve čovječno, sve plemenito što krasi čovjeka kao biće osobitog položaja na Zemlji, bijaše gotovo potpuno prekriveno velom zaborava. Stanovnici Arabije pali su na najniže stepenice ljudskog dostojanstva. Kameni kumiri vladali su dušama idolopoklonika. Tmasti tmurni oblaci nadvili su se nad horizontima ljudskih dobrih nastojanja, vrlina i plemenitih pobuda. I u takvom crnom i teškom dobu rodio se u Mekki Muhammed, sin Abdullahov, od roda Hašimova iz plemena Kurejš. U moru zla i poroka, kao rijetka luča svjetla, rastao je i razvijao se. Nasuprot silnoj premoći snaga mraka, živjaše Muhammed, plemenit, skroman, dobar, hrabar, krepostan i blag. Prozvaše ga Emin, to jest Vjerni, Pouzdani, Pošteni, zbog odlika njegovog karaktera. Oženi se, isto tako, dobrom i plemenitom. ženom, časnom i poštenom Hatidžom. Kad se Muhammed a.s. približio četrdesetim godinama života, poče se osamljivati u pećini na brdu Hira, u blizini Mekke.

Muhammeda a.s. je mučilo zlo koje je vladalo Mekkom i čitavom Arabijom. Boljele su ga opačine i zloća koji vladahu svud. On je na brdu Hira, u tišini pećine, u punoj osami nalazio svoj mir. Satima je gledao daleke horizonte, plavetnilo neba danju i sjaj zvijezda u noćnim tminama. Ponirao je u dušu prirode kroz travu i cvijet, kroz hod mrava, kroz pauka i njegovu mrežu. kroz pticu u letu. Muhammed a.s. je postepeno počeo da se bliži istini, koju još nije mogao shvatiti. Njegova duša plemenita i velika, spremala se da primi Veliku Spoznaju, Sigurno Znanje, Otkrov zastora sa Velike Tajne. To bijaše volja Allahova dž.š. I jedne noći, uoči dvadesetsedmog dana mjeseca Ramazana, pred Muhammedom a..s. zamišljenim i utonulim u duboke misli, odjednom bljesnu Svjetlo, zasja pećina... Muhammed a.s. uzdrhta, podiže ruku, da zakloni oči. Svjetlost se pretvaraše u lik. Muhammed a.s. začu jasno riječi: "O Muhammede, sine Abdullahov! Ja, melek Džibril donosim ti od Allaha, Gospodara Svijetova Radosnu Vijest. Odabran si za Allahovog poslanika."

Melek zatim pokaza Muhammedu a.s. kako da uzme abdest. Potom ga pozva da uči, a kad Muhammed a.s. odgovori da. ne zna učiti, Džibril poziv ponovi, a Muhammed odgovaraše da ne zna. To se ponovi tri puta. Zatim Džibril poče govoriti:

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Uči, u ime Gospodara tvoga koji stvara,
Stvara čovjeka od zakvačka!
Uči, plemenit je Gospodar tvoj,
Koji poučava peru,
Koji poučava čovjeka onom što ne zna.
(Kur'an. 96: 1-5)

Svjetlo Džibrilovo poče polahko da gasne, a lik tiho nestajaše. Muhammed a.s. sav u drhtanju, u čudnoj groznici iz pećine požuri kući da sa Hatidžom, vjernom ženom, podijeli uzbudljivu Veliku Vijest. Hatidža se u prvi mah uplaši vidjevši uzbuđenog i zadihanog supruga. Ali, kad joj Muhammed a.s. ispriča što je vidio i čuo, Hatidža se obradova , radosna zbog velike milosti koja obasja plemenitog i dobrog Muhammeda a.s. Ni trena ne posumnja u istinitost Velike Vijesti. Znala je Hatidža dobro kako divno i veliko srce ima Muhammed a.s. i kakve ga sjajne vrline krase. Muhammed a.s. imao je zaista sva svojstva da bude nagrađen poslanstvom. I zato Hatidža obradova Muhammeda a.,s. svojim iskrenim vjerovanjem: "Tako mi Onog, u čijoj je moći moj život, ja sam potpuno sigurna da si ti, uistinu, dobio Objavu i da si postao Božiji Poslanik." I tako Muhammed a.s. u Hatidži dobi prvog odanog pristašu, prvu muslimanku novog doba. Događaj, u pećini Hira potpuno obuze Muhammeda a.s. Sav je bio u plamenu uznositom. "Uči, u ime Allaha...Uči u ime Allaha..." zvonilo je u Muhammedovim a.s. ušima. Allahova Riječ obuzela je cijelo njegovo biće. Muhammed a.s. je predavao svoj život velikoj misiji. Veliku Vijest, Radosnu Vijest, primio je u svoje vjerničko srce s plemenitim ciljem da je objavi ljudskom rodu. Allahova riječ i poruka poče se prenositi iz srca Muhammedova a.s. u srca dobrih ljudi: čestitog Alije, dobrog Ebu Bekra, plemenitog Bilala... Vjera u Alaha kao divno svjetlo poče otklanjati tminu idolopoklonstva. Islam se poče širiti, ali tajno, skriveno, gotovo šapatom. Narednih dana i noći, narednih sedmica i mjeseci prenesena je Velika Poruka po izbama, po trgovima, po pustinjama i oazama. ''O Zejde. sine Harisov, o Osmane, o Zubejre, o Hamza, čuli su se povici... Došla je Velika Vijest, radost za svakog čovjeka. Muhammed, sin Abdullahov, (neka je Alahova Milost na njemu), obdaren je Allahovim poslanstvom, sa svetom misijom da islam objavi ljudskom rodu.'' A šapat, tihe riječi su išle, pitale: "A što propovijeda Muhammed, sin Abdullahov, kakvu poruku nam on donosi od Tvorca svega živog i neživog?" Iz srca u srce, kao bistri potok proticahu Velike Riječi. Muhammed a.s. propovijeda čistu vjeru u Jednog Boga. Poručuje da nema drugog božanstva osim Allaha dž.š. poručuje ljudima da budu braća, da budu dobri prema roditeljima, bližnjim, da budu kreposni, čestiti, plemeniti, skromni, hrabri i ponosni. Muhammed a.s. poručuje ljudima da višak imetka dijele siromašnim, poziva na pravedan postupak, preporučuje oslobađanje robova, poziva da se cijeni čovjek i ljudsko dostojanstvo, da se poruše kumiri, da Ka'ba postane čista, da se uspostave Allahovi zakoni među ljudima. Muhammed poziva na preporod ljudskog roda, na veliki pohod ka Miru, Ljubavi i Spasu na oba svijeta. On otkriva tajne života, objašnjava sve što je bilo neznano. pokazuje što je smisao življenja. Muhammed resulullah poručuje da je Allah povjerio čovjeku veliku misiju na zemlji: da čovjek postane čovjek, da čovjek dosegne najveće duhovne visine, da čovjek postigne najveću moguću sreću.

I zato Muhammed resulullah poziva na put ka svjetlu i savršenstvu duše, da čovjek jednog dana kada, smrtni čas dođe, smireno može stati pred Stvoritelja i reći mu: "Bože moj dragi, sve što jesam jedino Tebi zahvaljuljem. Bože Veliki, Tebi, i samo Tebi se sav potpuno predajem. Dajem Ti svoju dušu, svoje misli, svoje srce. Nastojim da sav moj život, sva moja snaga, sve moje riječi i djela, budu na tvome putu. Podari mi Svoju Milost na Danu konačnog suda." A Allah, potpuno predanim, pred smrtni čas govori:

"A ti, o dušo smirena, Vrati se Gospodaru svome zadovoljna,
a i On s tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje,
i uđi u Džennet Moj!"
(Kur'an, 89: 27-30)

I tako se čovjeku rasvjetli zora Allahove Nauke, Sigurne Spoznaje. Istina Allahovih riječi dopre do ljudskih srca. Allahovo svjetlo osvjetli ljudske duše. Kroz Kur'an, Allah govori, poziva ljude na Spas. Da li ljudi čuju glas Sigurne Istine? Islamska Nauka pita, meleki pitaju, pa i sva priroda pita: Hoćeš li, čovječe, pružiti svoje ruke ka Miru, Sreći, i Spasu? Hoćeš li pokušati da budeš potpuni, pravi čovjek? Hoćeš li ispuniti svoj život smislom i svrhom, koje prelaze granice smrti i sežu u vječnost? Hoćeš li da dosežeš najveće stepene duhovnog savršenstva? O čovječe, ti kojeg je Allah, dž.š. stvorio u najljepšem obliku, kojem je podvrgao sve što je na nebesima i Zemlji, kojem je udahnuo od Svog Duha, kojem je poklonio veliko povjerenje, odgovori: Hoćeš li se pozivu Božijem odazvati? O čovječe, Allahovo Svjetlo ti otkriva smisao postojanja, upućuje te na Sigurno Saznanje, rasvjetljava Veliku Tajnu, uči te da budeš vječno sretan! A da bi bio vječno sretan, da bi postigao apsolutni mir, moraš se truditi da usavršiš svoju dušu, da je uzdigneš na najveće duhovne stepene.

Kako dostići te vrijednosti uči nas Islam:

"Tako mi duše i Onoga koji ju je upotpunio, pa je
osposobio za njeno griješenje i njezinu bogobojaznost
onaj će naći spas koji dušu očisti, a štetiće onaj koji
dušu pokvari i zavede. "
(Kur'an, 91: 7-10)

Resulullah Muhammed a.s. je rekao: "Poslat sam da usavršim plemenite ćudi."