SAZRIJEVANJE

»Život na ovome svijetu je sličan bilju zemaljskom na koje Mi spustimo sneba kišu s kojim se ona izmiješa, kojim se onda hrane ljudi i stoka. P a kad se Zemlja ukrasi svojim ruhom i okiti i kad stanovnici njezini pomisle da su oni toga gospodari, dođe zapovijed Naša, noću ili danju, i Mi to pokosimo, kao da prije ničega ni bilo. Eto, tako Mi potanko izlažemo dokaze narodu koji hoće da razmisli.« (Kur'an, sura Junus, 24. ajet)

Insan prolazi u svom stasanju kroz mnoge periode, gdje se uzdiže, razvija, sazrijeva, vehne i pada. Njegove faze su čestu puta slične fazama nebeskih tijela, biljaka, životinja, jedino je to što čovjek zna misliti, ako hoće.

BRZE PROMJENE

Najlakše se prati razvoj bebe tog malog čovjeka, kojeg podižemo mi roditelji i njegovi odgajatelji. Tako od malog sićušnog, nejakog, bespomoćnog bića, vremenom izraste puzavac, malisan koji hoda, koji govori i smije se. Prateći bebu, fotografirajući, bilježeći na kameru ili zapisujući bebin život uočavamo mnoge stvari, koje prije nismo znali. Tako uviđamo da je malo dijete vezano za roditelje, da se moramo o njemu brinuti iz sata u sat, da je podložno povredama, da može isto tako nepažnjom štetu prouzrokovati sebi i drugima.

PODREĐIVANJE SEBE DJECI

Roditeljima je Bog Svevišnji dao jednu trunku, dakle dio Svoje milosti, posebno su tim dobrom počašćene majke. Zato roditelji i daju sve od sebe za svoju djecu a često su spremni i život svoj žrtvovati za njih. Većina roditelja živi skromno, trošeći se do kraja samo da djecu izvedu na selamet. Mnogi naši nisu vidjeli mora, banja, lječilišta, turističkih mjesta, štedeći zadnju paru za školovanje svoje mezimica i miljenika. U toj brizi, izgaranju, patnji, stisci, šparanju, naši brižni odgajatelji nisu svjesni vremena, koje u nepovrat prođe pored njih.

PROHUJALO VRIJEME

Bog Uzvišeni se u Kur'anu kune vremenom; time ukazuje da je vrijeme najbolji prosuditelj i pokazatelj nečijeg bivanja, pristutnosti, prolaznosti i nestanka. U našem životu postoje faze života, kada želimo čim prije odrasti i ojačati, biti lijepi, pametni i perspektivni. Vremenom dolaze trenuci nadanja u čežnji i nastojanju za ispunjene svojih želja, da postignemo neki renome i status u društvu, preko škole, novca, štele i položaja. Taj dio čovjekovog života je najduži, ta faza kod nekog traje do smrti ovozemaljske. To je period od 25.-50. godine živote. Nemalo potom dolazi period ''hlađenja'' i gubljenja entuzijazma i postepenim mirenjem sa sudbinom. Čovjek se predaje jer ne može stojični podnijeti sve veće udarce sudbine, promjena i gubljenja zdravlja. Tada uviđamo da naše tijelo i mozak više ne prate želje i nadanja našeg nefsa, duše i mnogi planovi se preko noći mijenjaju ili potpuno brišu sa liste prioriteta.

REALNOST

Po 50-tim godinama, u svom životu insan se ''trijezni'' i uviđa prolaznost života, apsurdnost svojih želja i nesmisao ulaganja u bilo šta drugo osim brige o sebi i svom životu. Čovjek skonta da su ga u ovih 50 godina izdali mnogi ''prijatelji'', imetak, drugovi s posla, ideali za koje se borio i živio, žena ili muž i djeca njegova, od kojih je puno toga očekivao. Ovako otriježnjeni čovjek želi nešto učiniti za sebe, učiniti nešto što je propustio sve ove godine. Pojačava se želja da nešto uradi za sebe, dosta je radio za druge

RAD ZA SVOJU FIRMU

Nije čudo kada čujemo da je onaj prijatelj ostavio duhan, da je rođak pustio pijanstvo i alkohol a poznanik više nema izleta izvan braka, lutanja po kafanama. Čujemo često da se pojedini susjedi okrenuli vjeri, gdje traže utjehu i spas. U nekim krajevima se džamije pune ljudima, koji većinu života provedoše u preduzećima, firmama i njivama, učvršćuju se brakovi, dok se neki potpuno raspadaju pod stare dane. Obnoviše se zamrli džemati, nikoše nove džamije, a odbore popuniše nove mlade snage, poraste broj hadžija, a žene smjelije počeše izvršavati vjerske obrede pa i hadž. Ne sjećam se vremena kada je bilo više podignutih česama, obnovljenih mezarja i kupljenih kurbana.Sazrijeva naš insan muslimanski.

Upamet!