MUSLIMAN I MUSLIMANKA SA SVOJOM DJECOM

Preuzeto iz: «NOVI MUALLIM» br. 1-3, prevod sa arapskog: Sead Seljubac

Djeca su čovjeku radost i veselje u životu. S njima je život slađi. Čovjek, nakon Allaha, u djecu svoje nade polaže. Njihovim bereketom nafaka pristiže, rahmet silazi a nagrada se uvećava. Međutim, sve ovo ovisi o odgoju djece i njihovom ispravnom podizanju koje ih čini stubovima hajra, faktorima dobročinstva i izvorima sreće. Čovjeku čija djeca posjeduju takav odgoj ona su, uistinu, dunjalučki ukras. Tako ih Allah opisuje Svojim riječima: «Bogatstvo i sinovi su ukras na ovom svijetu...» (El- Kehf, 46)

Zato je Vjerovjesnik, s.a.v.s., između ostalog činio dovu i za one koji su željeli povećavati svoj imetak i broj djece. Enes, r.a., prenosi da je ušao kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., a s njim njegova majka i njegova tetka. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je s njima klanjao i zamolio za njih svako dobro. Enesova majka je rekla: "Poslaniče, tvoj mali sluga, zamoli Allaha i za njega!" On je i za njega činio dovu za svako dobro a na kraju svoje dove ja kazao: "Allahu moj, Ti mu podaj mnogo imetka i mnogo djece, i podaj mu u tome bereket." (Hadis prenose Buhari i Muslim)Međutim, kada roditelji zanemare odgoj svoje djece i njihovo pozitivno usmjerenje, ona im budu stalni belaj, muka, nevolja, nesreća i briga koja im po cijelu noć zaspati ne da i koja ih slama po cijeli dan.

RODITELJI SHVAĆAJU SVOJU VELIKU ODGOVORNOST PREMA VLASTITOJ DJECI

Savjestan i istinski musliman shvaća svoju veliku odgovornost spram vlastite djece koju je rodio i tako donio na svijet jer čuje glas Kur'ana koji o tome govori: «O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti...» (ET-Tahrim, 6)On čuje i glas Resuli-ekrema koji ga stavlja pred veliku odgovornost u životu: "Svaki od vas je pastir i svaki će odgovarati za svoje stado! Imam je pastir i odgovoran je za svoje stado; muškarac je pastir u svojoj porodici i odgovoran je za svoje stado; žena je pastirica u kući svoga muža i odgovorna je za svoje stado; sluga je pastir u imetku svog gospodara i odgovoran je za svoje stado! Svaki od vas je pastir i svaki će odgovarati za svoje stado!!! (Muttefekun alejh)

Ovo je velika odgovornost kojom je islam obavezao sve ljude skupa, ne izostavljajući nikoga. Shodno tome, roditelje je učinio odgovornim za čisti islamski odgoj svoje djece i za njihovo pozitivno usmjerenje utemeljeno na visokim moralnim kvalitetima. O tim kvalitetima govori Resuli-ekrem kada tvrdi da je poslan jedino sa zadatkom da te vrijednosti upotpuni i učvrsti među ljudima. On kaže:

«Poslan sam da usavršim najbolje moralne vrednote! « (prenose ga imam Buhari, imam Malik u Muvettau i imam Ahmed u Musnedu)Nema većeg dokaza za veličinu odgovornosti roditelja za svoju djecu i njihovo odgaianje u pokornost Allahu i Njegovom Resulu i izvršavanju naređenog, od izjave uleme - da svaka kuća nužno mora čuti riječi Resuli-ekrema koji kaže:

«Naređujte svojoj djeci namaz već u sedmoj godini njihovog života, a u desetoj ih za to i udarite...» (prenose ga Ahmed, Ebu Davud i Hakim)

Svaka kuća koja čuje ovaj hadis pa nakon toga ne bude naređivala svojoj djeci nauku još u sedmoj godini njihovog života, niti ih bude tukla ako u desetoj budu izostavljala namaz, u toj kući se, onda, principi dina potcjenjuju. Roditelji su u takvoj kući grješnici koji će pred Allahom odgovarati za to potcjenjivanje.

Kuća je gnijezdo u kojem ptićima raste prvo paperje. Ona je sredina u kojoj se oni razvijaju. To je sredina u kojoj se formiraju njihove ambicije, karakter, ličnost. Odatle se ukazuje na veliku ulogu roditelja u vođenju brige u tim mehkim i nježnim pupopljcima, u njihovom osiguravanju adekvatne hrane za njih, i u njihovom bitnom usmjerenju u kojem će se ravnomjerno odgajati njihovo tijelo, um i duša.

RODITELJI U ODGOJU DJECE KORISTE NAJBOLJE METODE

Oprezan i razborit musliman-roditelj, otac ili majka, razumije psihička stanja svoje djece. On im na najbolji način prilazi, i ulazi u dubinu njihovog čistog i čednog unutrašnjeg svijeta, te ih formira i usmjerava koristeći pri tome najljepše metode.

On im se umiljava na različite načine, približava im se i vodi računa o njihovom intelektualnom nivou i životnoj dobi. On se s njima igra, ljubazan je, šali se s njima, i govori im riječi pune ljubavi, nježnosti i pažnje koje su im drage pa ga oni zavole. Tada iskreno, gorljivo i sa nestrpljenjem očekuju i prihvaćaju njegove smjernice. Njihova pokornost njemu i izvršenje njegovih naređenja tada im iz srca potječu. Velika je razlika između poslušnosti koja je zasniva na ljubavi, poštovanju, uvažavanju i čvrstoj vezi, i pokornosti bazirane na grubosti, sili, ponižavanju i prisilnom potčinjavanju. Prva je trajna i čvrsta, a druga privremena i krhka. Vrlo brzo nestane nakon trajnog ili privremenog prestanka te grubosti i sile.

Ima ljudi koji smatraju da predugo druženje oca sa djecom i dugi razgovori s njima smanjuju kod njih njegov očinski autoritet i odgojnu snagu. Ovo je očita greška. Blag odnos prema djeci je uspješan i mudar odgojni metod kojemu poziva savremena pedagogija danas, a kojemu poziva sam Resul, s.a.v.s., i riječju i djelom, evo već više od četrnaet stoljeća.

Alejhisselam je poredao Abdullaha, Ubejdullaha i Kusejjira, sinove Abbasove, r.a., a potom rekao: "Ko mi prvi dođe imat će to i to!!!" Oni su se potrčali do njega i popadali mu po ledima i prsima, a on ih je ljubio."U poglavlju «Edeb pojedinca» Buharija iznosi, a i Taberani, od Ebu Hurejre, da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, za ruku uhvatio Hasana, ili Husejna, r.a., a zatim stavio njegova stopala na svoje stopalo i potom kazao: «Rasti!!!»

Resulullah, s.a.v.s., se, često iznoseći Hasana i Husejna, r.a., pokazuje kao izvrstan pedagog. Njegova nježnost i samilost prema njima se pokazuje najboljim primjerom očevima i djedovima svih vremena i prostora, kako bi bili dobri i blagi prema tim sitnim i nježnim biljkama, bez obzira na neko svoje dostojanstvo, ugled i moć.

Ima jedan hadis kojeg prenose Ahmed i Nesai od Šeddada koji kaže: «Vjerovjesnik, s.a.v.s, je izašao noseći Hasana, ili Husejna. Prošao je naprijed, pa ga je spustio. Potom je tekbirom započeo namaz. Čineći sedždu oduljio ju je. Podigao sam glavu i vidio dijete na njegovim ledima. Vratio sam se svojoj sedždi. Kada je on završio svoj namaz, rekli su: «O Allahov Poslaniče, oduljio si?! On reče: «Moje dijete mi se popelo na leđa pa mi je bilo mrsko da ga požurujem dok ne zadovolji svoju potrebu.»Ovakav treba biti odnos muslimana prema svojoj djeci. On se s njima druži, nježan je, šali se s njima i zabavlja, unoseći u njihova srca sreću i radost kada god može i kada god za to nađe slobodnog vremena.

RODITELJI DJECU OBASIPAJU LJUBAVLJU I NJEŽNOŠĆU

Jedna od prioritetnih roditeljskih dužnosti je da svoju djecu obaspe samilošću, nježnošću i ljubavlju kako bi se razvijala duhovno zdrava, ispunjena povjerenjem, vedrinom i optimizmom. Samilost je jedno od temeljnih islamskih vrlina. Bila je posebno izražena i kod samog Resulullaha, s.a.v.s. Enes, r.a., tvrdi:

«Nisam vidio nikoga milostivijeg prema porodici od Resillulaha, s.a.v.s. Ibrahim je - veli - bio dat na dojenje kod nekih porodica Medine, pa bi Poslanik, kada bi pošao negdje, a i mi s njim, ušao u kuću, uzeo Ibrahima i poljubio ga, a potom bi se vratio.» (prenosi ga Muslim)

Samilost Resulullahova, s.a.v.s., nadvijala se nad otvorenim muslimanskim pupoljcima. On bi raširio svoj hladonosni ogrtač i tako zaklanjao od sunca djecu koja su se igrala.

Enes, r.a., prenosi da se Resulullah, s.a.v.s., kada god bi prošao pored djece, njima nasmiješio i selam im nazvao. (Muttefekun alejh)U njegove trajnoodgajajuće riječi spadaju i ove:

«Nije naš onaj koji nije samilostan prema mlađim i ne poštuje pravo starijih među nama.» (prenose ga Ahmed i Hakim)Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., ljubio Hasana b. Alija pa mu je El-Akre' b. Habis kazao: «Ja imam desetero djece i ni jedno od njih nisam nikada poljubio!» Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: «Ko ne bude imao milosti, ni prema njemu se neće imati milosti!» (Muttefekun alejh)

Poslanik je, kao vrsni odgajatelj, oblikujući duše drugih, uvijek pokušavao da u njima otvori izvore samilosti i aktivira potencijal ljubavi i nježnosti kao najspecifičnijih ljudskih karakteristika.

Jednog dana mu je došao neki beduin i rekao: «Zar vi ljubite svoju djecu? Mi svoju ne ljubimo!» Vjerovjesnik, s.a.v.s., je kazao: «Šta ti ja mogu kada ti je Allah odstranio samilost iz tvog srca!» (prenose ga Buharija i Muslim)

Poštovana Aiša, majka pravovjernih, r.a., prenosi - da bi Vjerovjesnik, s.a.v.s., kada bi kod njega ušla Fatima, ustao prema njoj, poželio joj dobrodošlicu, poljubio je i ponudio joj da sjede na njegovo mjesto. Kada bi on ušao kod nje ona bi ustala prema njemu, uzela ga za ruku, poželjila mu dobrodošlicu, poljubila ga i ponudila da sjede na njeno mjesto. Ona je ušla kod njega onda kada je bio na samrtnoj postelji a on joj je i tada poželio dobrodošlicu i poljubio je.» (prenose ga Buharija i Muslim)Kada zna za ovako uzvišena životna uputstva Poslanikova istinski musliman nije u stanju biti namršten prema svojoj djeci, biti krut u ophođenju s njima, biti grub kada im se obraća čak i onda kada je po svojoj prirodi krut i grub. Ova vjera svojim svijetlim uputama srca čini mehkim, u njima pronalazi i aktivira vrela nježnosti, te razvija toplinu ljubavi, jer - djeca su dio našeg srca koji trčkara po zemlji. Pjesnik kaže:

Ova naša djeca među nama, srca su naša što zemljom hode,Kad neko od njih život povrijedi, od bola naše oko zasuzi.

Roditelj je rijeka nježnosti što prema djeci teče. On je blagi talas brige, pažnje, požrtvovanosti i sigurnosti koji ih trajno zapljuskuje.

(Autor: dr. Muhammed Ali El-Hašimi, «MUALLIM» br. 1-3, prevod sa arapskog: Sead Seljubac)

RODITELJI NA DJECU TROŠE SREDSTVA VELIKODUŠNO I OD SRCA

Islam se ne zadovoljava samom prirodnom dobrotom i nježnošću roditelja prema djeci. U životu se može pojaviti nešto što će ga odvratiti od djeteta, što će jednog ili oba roditelja spriječiti da za svoje dijete žrtvuju ono najbolje. Uvjeti života često budu surovi, dani postanu crni, oskudica pritisne. Roditelji, ili jedan od njih, tada se počnu žaliti kako im je odgovornost preteška, teret nepodnošljiv i da ne mogu mnogo da daju. Zbog takvih situacija islam ovu prirodnu roditeljsku nježnost podržava, ojačava i podiže na viši nivo nudeći za nju roditeljima veliku nagradu. Na taj način požrtvovanost biva lakšom, muka umanjenom, a oskudica podnošljivom. Ummu Seleme, r.a., kaže: «Rekla sam: `O Allahov Poslaniče, hoću li ja imati nagradu ako trošim na svoju djecu, da ih ne bih ostavila takvim i takvim? Oni su moja djeca!' On reče: `Da! Ti ćeš imati nagradu za ono što potrošiš na njih.

»Ebu Mes'ud el-Bedri, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: «Kada čovjek utroši svoj novac na izdržavanje svoje porodice, želeći time postići Allahovo zadovoljstvo i Njegovu blizinu, piše mu se kao da je podijelio sadaku.» (Muttefekun alejh)

Trošenje imetka na izdržavanje porodice je najvredniji vid trošenja imetka a ujedno i način koji donosi najveću nagradu. Potvrdu ovome nalazimo u hadisu koji prenosi Muslim od Ebu Hurejre, r.a., koji kaže: Resulullah, s.a.v.s., rekao je: «Potrošiš dinar na Allahovom putu, potrošiš dinar za oslobađanje robova, dadneš dinar kao sadaku siromahu i potrošiš dinar na svoju porodicu. Najveća nagrada je za dinar koji si potrošio na svoju porodicu.»

U drugom Muslimovom predanju stoji: «Najvredniji dinar koji čovjek potroši je - onaj koji potroši na svoju porodicu, onaj koji potroši na svoju jahalicu na Allahovom putu, i dinar koji potroši na svoje drugove na Allahovom putu.»

Duša istinskog muslimana je radosna, vesela i sretna kada troši imetak na svoju porodicu, jer je čvrsto uvjerena da za svaki dinar koji potroši na svoju porodicu, a i na druge, a time želi postići Allahovo zadovoljstvo, ima kod Allaha veliku nagradu. Čovjek ima tu nagradu čak i onda kada, s takvom namjerom, ljubazno, nježno, s ljubavlju i od srca, prinese zalogaj do usta svoje žene. Potvrđuje to hadis koji prenosi Sa'd b. Ebi Vekas, r.a., gdje on tvrdi da mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: «Za svaki vid trošenja imetka kojim želiš postići Allahovo zadovoljsto bit ćeš nagraden, pa čak i za ono što prineseš do usta svoje žene!» (Muttefekun alejh)

Iskreni i odani musliman ne može zanemariti svoju porodicu, niti dopustiti da padne u oskudicu, bijedu i propast. On čuje glas časnog Resula koji opominje one koji zanemaruju svoje porodične obaveze, i prijeti im pogubnim krajem i najgorom kaznom: «Čovjeku je dosta grijeha da zanemari one koje izdržava!»

RODITELJI U SVOJOJ NJEŽNOSTI PREMA DJECI I TROŠENJU NA NJIH NE PRAVE RAZLIKU IZMEĐU SINOVA I KĆERI

Nekim ljudima ne bude drago kada dobiju kćerku. Željeli bi da im Allah daruje samo sinove. Takvi ne znaju za veliku nagradu koju je Allah obećao roditelju kojemu je darovao kćeri, a on je bio s njima strpljiv, lijepo ih odgojio i bio prema njima pažljiv i nježan. Kada bi znali za nagradu koja čeka roditelja koji je bio dobar, samilostan i brižan prema svojim kćerima oni bi mu pozavidjeli i poželjeli takvo nešto i za sebe. Resul, s.a.v.s., kaže:

«Ko bude imao tri kćeri pa bude s njima strpljiv, bude ih hranio, pojio i odijevao prema svojim mogućnostima, one će mu, na Sudnjem danu, biti zaklonom od Vatre.» (prenose ga Muslim, Ebu Davud i drugi)U drugom predanju stoji: «Ko bude imao tri kćeri kojima osigura, smještaj, opskrbu i bude prema njima milostiv pripada mu, doista, Džennet!» Neko od ljudi reče: «A dvije, o Allahov Poslaniče?» «I dvije!», kaza on.

Kojem će to roditelju biti mrsko da opskrbi i odgoji kćeri nakon što čuje kakvu mu je nagradu i blagodat za to Allah obećao?! Islam, koji je vjera života, što realnost ljudi čini zdravijom i nudi rješenja za njihove probleme, uzima u obzir da bi kćerka mogla doživjeti razvod braka i biti prisiljena vratiti se u kuću svog oca. Mogla bi tada zateći oca u poteškoćama, oskudici i neimaštinji, zbog slabog dotoka sredstava za život, ili velikog broja ostale djece. Zato mu islam nudi ljekoviti eliksir za njegovu izmučenu i napaćenu dušu, i skida s nje brigu, napor i muku koja ju je snašla. On takvom roditelju, koji ima brojnu porodicu, pojašnjava da je njegovo izdržavanje kćerke koja mu se vratila jedna od najvrednijih sadaka koja ga dovodi najbliže Allahu.

Resulullah je, s.a.v.s., Suraki b. Džu'šumu kazao: «Hoćeš li da te uputim ka najvećoj sadaki, ili jednoj od najvećih sadaka?» «Hoću, Poslaniče Allahov!», veli ovaj, a on reče: «To je tvoje trošenje na tvoju kćerku koja ti se vratila i, osim tebe, nema drugog skrbnika!»

Uporedimo sada ovo obilje svježih i ugodnih životnih sokova koje djeca u svijetu islama dobijaju, sa onom oporošću, ukočenošću i krutošću materijalnog svijeta kojemu su izložena djeca Zapada. Kod njih dijete, bilo muško bilo žensko, tek što napuni osamnaest godina svog života već izlazi iz toplog gnijezda svog roditelja da bi iskusilo svu nemilosrdnost materijalističkog svijeta, i bilo izloženo vrtlogu borbe za standard, a njihova stabljika se još nije ni učvrstila, niti je ikada dobio dovoljno životnih sokova sa porodičnog izvora ljubavi i nježnosti.

Ogromna je razlika izmedu Allahovog Zakona, koji je došao radi čovjekove sreće s jedne, i čovjekovog nesavršenog, manjkavog zakona koji ga čini nesrećnim s druge strane. Nije nikakvo čudo što na Zapadu nalazimo, kao rezultat takvog materijalističkog zakona, čitave vojske raspuštene i zalutale omladine, i veliki broj posrnulih, očajnih i izgubljenih djevojaka, kao i neudatih majki. Broj i jednih i drugih se vremenom konstantno povećava...

RODITELJI DOBRO PAZE NA SVE ŠTO UTJEČE NA FORMIRANJE I USMJERENJE DJECE

Savjestan roditelj musliman dobro pazi na svoju djecu. On zna šta oni čitaju i šta pišu, zna njihov hobi koji su sebi odabrali, i na koji ih je on sam usmjerio, nakon što je u njima otkrio sklonost za tom vrstom hobija, a da toga oni ni sami nisu bili svjesni. On poznaje prijatelje za koje su oni vezani ili sa kojima provode veliki dio svog vremena. On poznaje mjesta koja njegova djeca posjećuju u slobodno vrijeme. On sve to zna a da oni nisu svjesni njegovog nadzora nad njima. Kada god on primijeti određene devijacije kod njih u izboru literature koju čitaju, ili hobija kojim se bave, ili primijeti da se vežu za loše društvo, ili posjećuju sumnjiva mjesta, ili stiču loše navike poput pušenja, ili se odaju pokuđenim ili zabranjenim oblicima igre i zabave, što uništava dragocjeno vrijeme, što troši snagu i što mladog čovjeka navikava na besposlicu, zabavu i gluposti - kada god, dakle, roditelj primijeti nešto od toga kod djece on ih ponovo vraća na ispravnu stazu nježno, mudro i oprezno, on ih usmjerava ka dobru vještim uvjeravanjem i s ozbiljnošću.

Svako se dijete rodi sa prirodom sklonom ispravnom putu, sklonom islamu kao prirodnoj vjeri, pa ga njegovi roditelji učine, jevrejom, kršćaninom ili vatropoklonikom, - kako se to navodi u sahih-hadisu kojeg prenosi Buharija. Iz ovoga proizilazi odgovornost roditelja u oblikovanju uma svoje djece, u formiranju njihove ličnosti, u odgoju njihove duše vodeći računa o ranije spomenutim odgojnim mjerama. Literatura koju će roditelj ponuditi djeci na čitanje treba biti otvorena za njihov intelektualni nivo, da njihove duše okiti plemenitim moralnim odlikama, da njihovu ličnost približi vrhunskoj primjernosti, a ne da ona bude ubitačna za njihov um, da im čistu prirodu pokvari, da u njihovim dušama ugasi žišku dobra. Njihov hobi treba u njima da otkrije oblike dobra koji u njihovim dušama leže a ne oblike zla. On treba u njihovim srcima da raspiri žeravicu istine a ne žeravice laži, da u njima odgoji zdrav osjećaj a ne bolesnu ambiciju.

Njihov drug treba da im bude vodič ka Džennetu a ne ka Vatri, da ih vodi Istini a ne laži, da ih upućuje pravom putu, uzdizanju, uspjehu i poslušnosti, a ne stranputici, padu, neuspjehu i neposlušnosti. Koliko je samo prijatelja odvuklo svoje drugove na klizava i opasna mjesta, na obronke zla, u ponore poniženja - dok roditelji nisu o njima vodili računa. Mudro je o drugu kazao pjesnik Adijj b. Zejd El-Ibadijj stihovima:

«Kad se nadeš međ' ljudima sa najboljim ti se druži, sa lošim se nemoj družit pa da budeš loš k'o i on.Za čovjeka nemoj pitat` nego pitaj za druga mu, svako se za prijateljem u postupku svom povodi.»

Prema tome, oprezan roditelj musliman pri odgoju svoje djece pazi na njihovu literaturu, prijatelja, hobi, školu, učitelja, klub, izvore informacija, i na sve ono što ima uticaja na formiranje ličnosti njegove djece, na oblikovanje njihovog uma, duše, i vjerovanja te po potrebi interveniše na način sprečavanja ili na način podsticanja, kako mu cijeli proces njihovog odgoja ne bi bio upropašten, kako ona ne bi bila unesrećena, bolesnog morala ili moralno deformisana. Na osnovu iznešenog možemo da razumijemo uspjeh jedne porodice u odgoju svoje djece i neuspjeh druge. Prva je osjećala svoju odgovornost spram odgoja svoje djece pa im je poklonila prioritetnu pažnju i ona su postala dobro za nju, za Zajednicu i sve ljude uopće. Duga nije osjećala tu odgovornost pa je zanemarila svoju djecu i ona su postalatrajno zlo za nju, za Zajednicu i za sve ljude, i nesreća koja ih prati na ovom svijetu a i poslije smrti. Istinu govori Uzvišeni Allah koji kaže:«Vi u svojim ženama i u djeci svojoj imate neprijatelja – pa ih se pričuvajte... « (Et-Tegabun, 14)

Djeca ne bi bila neprijatelji svojim roditeljima da su roditelji ustrajali na Pravom Putu, da su bili svjesni svoje odgovornosti spram vlastite djece, i da su na tom polju uložili istinski trud!!!

RODITELJI IZGRAĐUJU OSJEĆAJ JEDNAKOSTI MEĐU DJECOM

Jedno od načela mudrog odgoja svoje djece jeste i jednak odnos prema svakom od njih u svemu, bez davanja prednosti jednom od njih nad drugima. Kada dijete osjeti tu jednakost i pravdu između njega i njegove braće i sestara on odrasta zdrave duše, oslobođen okova uskraćenosti, pa ne mrzi svoju braću i sestre, srce mu ne izjedaju ljubomora i zavidnost, a duša mu je ispunjena zadovoljstvom i tolerancijom, nesebičnošću, dobročinstvom i ljubavlju prema drugima. Na ovo Islam podstiče i ovo naređuje roditeljima. Oba šejha prenose od En-Nu'man b. Bešira, r.a., da ga je njegov otac doveo Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao: «ovom svom sinu poklanjam dječaka (slugu) koji je bio moj.» Resulullah, s.a.v s., upita: «Jesi li takav poklon dao svakom svom djetetu?» «Nisam!», odgovori on, a Allahov Poslanik, s.a.v s., reče: «Onda ga vrati!»

U drugom rivajetu stoji - pa Resulullah, s.a.v.s., upita: «A jesi li tako postupio sa svakim svojim djetetom?» «Nisam.», odgovorio je ovaj, a on reče: «Bojte se Allaha, i budite pravedni prema svojoj djeci!» Moj se otac vratio i vratio taj dar. U jednom drugom rivajetu stoji: - pa je Resulullah, s.a.v.s., upitao: «Bišre, imaš li ti, osim ovoga, još djece?» «Imam.», odgovorio je ovaj, a on upita: «Jesi li isto to poklonio svakom svom djetetu?» «Nisam.», odgovorio je ovaj, a on reče: «Nemoj me onda tražiti za svjedoka jer ja neću biti svjedok nepravdi!» Potom je rekao: «Bili te radovalo da oni tebi budu svi podjednako poslušni?» «Da!», odgovori ovaj, a on reče: «Onda to nemoj učiniti!» (Pouzdan hadis)

Na osnovu ovoga bogobojazni musliman je pravedan prema svojoj djeci, ne daje prednost jednom od njih nad drugima kad im daje dar, kad im dijeli nafaku, kad komunicira s njima. Time on kod njih probuđuje želju da za njega Bogu čine hajr dovu, da njihova srca kucaju ljubavlju prema njemu, da su im duše ispunjene spremnošću da mu budu poslušni, da ga poštuju i cilene.

RODITELJI U DJECI IZGRAĐUJU VISOKE MORALNE VRIJEDNOSTI

Preko ovakvih duša ispunjenih radošću, zadovoljstvom i spremnošću na poslušnost roditelj može svoju djecu da podiže do stepena najboljeg primjera, do lika visoko plemenitog čovjeka, da u njih usađuje visoke moralne kvalitete kakvi su: ljubav prema drugima, briga o gostima, veza sa rodbinom, poštivanje starijeg, samilost prema mlađem, spremnost na činjenje dobra, želja za širenjem pravde među ljudima, i sl. Dobro može poteći samo iz duše koja se dobrom napajala. Ne može se darovati ono što se ne posjeduje. Istinu je kazao onaj ko je rekao: «Dobrota je od Boga, a odgoj od roditelja!» (prenosi ga Buharija)

Razborit roditelj musliman zna kako će ući u dušu svoje djece, i u nju usaditi mudrost i zdrav moral, koristeći pri tome mudre odgojne metode poput - dragog i primjernog vođenja, otvorenosti, druženja, lijepe pažnje, samilosti, skromnosti, radosti, ljubavi, pažnje, srčanosti, naklonosti, jednakosti, pravednosti, savjetodavnosti, ispravnog usmjeravanja i vođenja..., kroz blagost koja nije slabost, i strogost koja nije nasilje. Tako se djeca razvijaju i odrastaju u atmosferi ispunjenoj dobročinstvom, pažnjom i nježnošću. Takva atmosfera neizostavno nudi pobožnu, pouzdanu, dobru djecu, čija je ličnost skladna, um otvoren, koja su sposobna da daruju, koja su spremna da ponesu odgovornost.

Ovo se vidi u svakoj porodici koja djecu podiže na principima Islama, i koja ih odgaja kur'anskim odgojem.Istinu kaže Uzvišeni Allah Svojim riječima: «Allahovu vjeru (vjerujte)! Koja je vjera od Allahove vjere ljepša?!» (El-Bekare, 138)