Plaćanje kazni za prekršaje u saobraćaju je svakodnevnica sa kojom se skoro svi susrećemo. Zakon poznajemo, ali džaba je. Malo se ko od nas pridržava pravila iako smo svjesni da se pojas mora stavljati, da se propisane brzine moramo pridržavati i da na punoj liniji ne smijemo preticati. Ne pomaže ni činjenica da smo svi ili već imali priliku lično platiti kaznu ili se osvjedočiti da policija kontroliše i da se kazne redovno plaćaju. Jednostavno, pravila uporno nastvljamo da kršimo.
Znajući da je visina prometnih kazni relativno mala, i nije toliko začuđujuće da su ljudi nemarni i da sebi dozvoljavaju da ponavljaju vlastite greške ili da čine greške na koje su bili upozoreni kroz primjere drugih. Međutim, kada se radi o ozbiljnijim stvarima – na primjer o onim koje odlučuju o totalnoj propasti ili uspjehu, kao što je odlazak u džennet ili džehennem – zaprepašćujuće je da greške koje muslimani danas prave nisu niti nove niti unikatne! Ovo je zaključak na kojeg bez sumnje ukazuje analiza uzroka koji su doveli do ovako ponižavajućeg stanja u kojem se ummet nalazi. Jer muslimani danas ponavljaju iste one greške koje su pravile i predhodne odabrane generacije ljudi. Na te greške smo nedvosmisleno upozoreni na više mjesta u Kur’anu, a priča o Benu Israilu, smještena na početku sure el-Bekare, je primjer koji to jasno ilustruje.
Mi danas...
Širk je prvi i osnovni grijeh kojim bi smo svi ponajprije trebali biti zaokupljeni. Naravno, teško da ćemo naći muslimana koji se klanja idolu ili koji kolje kurban pred nekim kipom, ali i ljubav i strah su integralni dijelovi tevihda. Tako naš najveći stepen ljubavi i naš najveći stepen straha mora biti usmjeren isključivo ka Allahu. Međutim, danas nalazimo na mnogo mjesta da se muslimani boje nevjernika, siromaštva ili onih koji imaju ovosvjetsku vlast nad njima, onakvim strahom kakavim bi smo se samo Allaha smjeli bojati. Slično ovome, mnogi od nas vole svoja imanja, svoje porodice i život na ovom svijetu više od bilo čega drugog, uključujući i samog Gospodara koji nas je stvorio i od kojeg u svemu zavismo. (Naše djela to najbolje pokazuju!) Pored ovoga, naići ćemo i na muslimane koji mole i očekuju pomoć isključivo od stvorenja (npr. svojih direktora, međunarodnih organizacija itd.) a ne od svog Stvoritelja kojem bi se prvobitno trebali obraćati. Mnogi su također zadovoljni sa vladavinom zakona mimo zakona koje je Allah objavio, a vladanje Allahovim zakonikom je također jedna od komponenti tevhida.
Medju muslimanima je danas također raširena konstantna težnja ka sve više i više užitaka ovog svijeta. Želimo prostranije kuće od stanova u kojima živimo, brže automobile od onih koje već vozimo, luksuzniju gardarobu od one koju trenutno nosimo... Malo je među nama onih koji su istinski zadovoljni onim što im je Allah već podario.
Mnogi muslimani također pokušavaju izbjeći slijđenje Kur’ana i sunneta, prepuštajući se svojim strastima i požudama. Tako ćemo ih naći kako učenima uporno postavljaju jedna te ista pitanja, ne zato što su zbilja zainteresovani da spoznaju istinu kako bi je slijedili, nego žele naći nekoga ko će im ponuditi odgovor kojeg su oni već unaprijed odredili kao onaj kojeg namjeravaju slijediti.
Pojedini među nama također nastoje na sve načine islam “prilagoditi” modernom društvu (kao da islam već nije prilagođen svim društvima i svim generacijama!), ili pak nastoje naći načina da slijede ono na što ih navode njihovi vlastiti porivi. Tako, da bi svoj govor i/ili svoja djela prikazali islamskim, oni pokušavaju izmijeniti značenje Allahovih riječi. Kao rezultat, imamo muslimane koji tvrde da islam nema ništa protiv demokratije kakvu nalazimo danas na Zapadu, ili tvrde da se kamata o kojoj Kur’an govori odnosi samo na izuzetno visoke kamatne stope, ili tvrde da se jasni šerijatski principi mogu modificirati i prilagođavati sadašnjem vremenu i prihvaćenim normama.
Ograničeni prostor nam dozvoljava da spomenemo samo još jedan od uzroka koji su muslimane doveli u ovako nezavidan položaj kojeg svakodnevno svjedočimo diljem svijeta. Taj uzrok ogleda se u činjenici da se muslimani priklanjaju i pomažu nevjernicima koji se bore protiv drugih muslimana. Ovaj fenomen, u modernom vremenu, doseže unazad makar do vremena rušenja hilafeta, kada je islamska drzava u postpunosti uništena u okolnostima u kojima su muslimani izdali svoju braću i pomogli nevjernicima u njihovo borbi protiv drugih muslimana. Ovo je problem koji je također široko rasprostranjen u našem vremenu. Na primjer, mnoge muslimanske države sklapaju saveze sa nevjernicima te im pomažu u uništavanju drugih muslimanskih države i njihovog stanovništva. Zatim, mnogi pojedinci među muslimanima prodaju svoje usluge koje nevjernicima direktno pomažu u njihovoj kampanji ugnjetavanja drugih muslimana itd.
Oni prije nas...
Svi ovi uzroci koji dovode do ponižavajućeg stanja muslimana mogu se prepoznati u katastrofalnim greškama koje su činili pripadnici Benu Israila, a o čemu govori sura el-Bekare. Tako u ajetu 54 vidimo primjer širka u koji su bili zapali: “I kada je Musa rekao narodu svome: "O narode moj, prihvativši tele [kao božanstvo], vi ste samo sebi nepravdu učinili..."” U ajetu 61 nalazimo primjer njihove nezahvalnosti na onome što su imali i pohlepu za obilnijim/boljim/drugačijim: “I kada ste rekli: "O Musa, mi ne možemo više jednu te istu hranu jesti, zato zamoli, u naše ime, Gospodara svoga da nam podari od onoga što zemlja rađa..."” Ajeti 67-74 nam prenose priču o kravi i pokazuju nam kako je Beni Israil uporno postavljao pitanja o Allahovom propisu ne zato što su bili zainteresovani da ga ispune nego zato što nisu željeli da mu se pokore. Zatim, u ajetima 75-82 smo upoznati sa praksom jevrejskih vjerskih lidera da mijenjaju objavu koja je stizala od Allaha. Tako se u ajetu 79 kaže: “A teško onima koji svojim rukama pišu Knjigu, a zatim govore: "Evo, ovo je od Allaha" - da bi za to korist neznatnu izvukli...” A ajeti 84 i 85 nas informišu o tome kako su pojedini židovi zabijali jedni drugima nož u leđa iako su se bili obavezali da će se uzajamno štititi: “I kada smo od vas zavjet uzeli da krv jedni drugima nećete proljevati i da jedni druge iz zemlje vaše nećete izgoniti - vi priznajete da je tako i svjedoci ste - vi ipak jedni druge ubijate, a pojedine od vas iz zavičaja njihova izgonite - pomažući jedan drugom protiv njih, čineći i grijeh i nasilje...”.
Muslimanski ummet mora - bez i trena odgađanja! - prestati sa ovakvim načinom ponašanja kojeg karakteriše ponavljanje pogubnih grešaka o kojima nas je Kur’an – na primjeru Beni Israila – upozorio i pokazao nam kuda one vode. Allah je Benu Israilu uporno opraštao njihove greške, i pružao im mnogo “drugih” prilika ne bi li se oni pokajali. Međutim, oni to nisu učinili te i ne čudi što za njih vidimo da su “oni koji su protiv sebe srdžbu izazvali” (el-Fatiha 7). Mi moramo izvući pouku iz njihovih grešaka, te se pobrinuti da ne odemo njihovim stopama. Jer obračun Sudnjeg Dana neće biti kao obračun sa policajcem koji nas je “uhvatio” da smo prošli kroz crveno. Bit’ će to finalni obračun na dan “kada niko ni za koga neće moći ništa učiniti, kada se ničiji zagovor neće prihvatiti, kada se ni od koga otkup neće primiti i kada nam niko neće u pomoć priteći” (el-Bekare 48).
Šta nam je činiti?
Neki od kokretnih koraka koje muslimanski džemati moraju poduzeti kako bi se ummet izvukao iz stanja u kojem se nalazi su:
- Mi moramo početi koristiti svaku priliku koja nam se pruži da se družimo sa islamskom ulemom, daijama, vaizima i mualimima koji su oko nas. Predavanja u džamijama su jako slabo posjećena, za islamske kurseve slabo ko ima vremena, i islamske knjige nam samo služe za skupljanje prašine na policama. Naravno, sami organizatori islamskih aktivnosti moraju uložiti maksimalan trud da se muslimanima ponude kvalitetni sadržaji, ali nedvojbeno je na samim muslimanskim pojedincima da ozbiljno shvate vlastitu islamsku naobrazbu – i islamsku naobrazbu svoje djece – jer je znanje osnovni preduslov za potpuno i ispravno pokoravanje Allahu i izbjegavanje svih velikih grijeha pa tako i svih oblika širka.
- Muslimani također moraju početi sa materijalnim odricanjem za svoj din. Naše kuće moraju prestati rasti u širinu i visinu, a početi rasti u “količini” imana koji se u njima nalazi. Naša auta moraju početi da nas vozaju u pravcu džamija, islamskih kurseva i drugih korisnih aktivnosti, a ne samo na godišnje odmore, izlete i skupe izlaske u grad, te ona ne smiju biti predmet stalnog natjecanja sa komšijama/kolegama i stalne težnje za boljim, bržim i većim. “Arsenal” gardarobe u našim ormarima mora postati skroman, naročito kada je u pitanju broj odjevnih predmeta. A sve ovo kako bi se dio naših novčanih sredstava usmjerio na projekte koji imaju za cilj poboljšanje stanja u ummetu.
- Mi moramo preispitati svoj odnos sa Allahom i našu ozbiljnost kada je u pitanju pridržavanje Kur’ana i sunneta. Ne smijemo nastaviti sa praksom traganja za fetvama koje odgovaraju našem nefsu, nego svoje dileme trebamo iznositi učenima uz iskrene namjere da slijedimo ono što nam se predstavi kao istina.
- Islam moramo prihvatati u njegovom izvornom obliku u kakvom je zabilježen u knjigama klasične islamske uleme (tj. uleme iz prvih generacija Muhammedovog s.a.w.s. ummeta). Modernizacija suštine i temelja našeg dina nam nije potrebna i sve tendencije u tom smjeru moramo kategorički odbaciti. Istina je da živimo u novom dobu, i mnogi od problema na koje danas nailazimo prijašnja ulema nije razmatrala. Međutim, ogromna većina pitanja koja su i danas-dan aktuelna su itekako dobro prostudirana od strane klasičnih učenjaka, te sve što mi trebamo učiniti jeste vratiti se tim izvorima i okoristiti se znanjem onih koji su islam najbolje poznavali.
- Na kraju, muslimani ni po koju cijenu ne smiju davati prisegu na vjernost armijama taguta, nego se naši savezi moraju graditi na osnovama sa kojima je islam došao. Ova prisega na vijernost jednog muslimana prema drugom muslimanu počinje upravo na lokalnom nivou, te su džemati u našim komšilucima prva mjesta na kojima se ovo mora primjeniti i sprovesti u praksu. Unutar-džematskim prepucavanjima i sukobima se mora stati u kraj, i takve pojave se moraju iskorijeniti dijalogom i saradnjom. Naši zajednički ciljevi i interesi moraju doći na prvo mjesto, a riješavanju pitanja oko kojih se razilazimo moramo početi prilaziti sistematski i hladnih glava. Mnogi oko nas nam o glavi rade, i umjesto da se udružimo u odbrani zajedničkih vrijednosti, mi svoju energiju traćimo u međusobnim kavgama. Stoga svaki pojedinac među nama sam sebi treba postaviti pitanje kakav lični doprinos može dati na ovom planu.
Na kraju molimo Allaha da nas pomogne u implementaciji svih ovih aktivnosti, jer ukoliko se oglušimo i nastavimo putem kojim idemo – putem koji je one prije nas odveo u propast – već je unaprijed jasno gdje ćemo završiti.
"A Mi smo već slične vama uništili, pa ima li koga ko bi pouku primio?!" (el-Kamer 51)
Piše: Zekerijah Harunović
Ni komentarjev:
Objavite komentar