SESTRE

Poslije dužeg vremena sastale se sestre po imenu Sreća i Nesreća. Uz kahvu i cigare započeše priču. Upitaće Nesreća svoju sestru: »De mi se fali kako si se snašla u životu, gdje živiš, šta radiš, s kim se družiš, imaš li prijatelja?«
»Eh, sestrice moja, otkada se nismo srele, a i kako bi! Gdje ja dođem ti bježiš, s kim ja stanem ti ga napuštaš. Živim u mahali zaljubljenih, rado se družim sa djecom, posjećujem odrasle, a iznemoglim uljepšavam stare dane. Moji prijatelji su svi oni što ne traže previše od života, oni što su su zadovoljni sa mrvicama u životu. Posebno me vole djeca, momci i djevojke. Mogu ti reći sestro da sam dobro primljena gdje god dođem.
Hajde ti sestro nešto kaži o sebi!«
Počeće Nesreća svoju ispovijest: »Otkad se rodih ništa mi ne ide. Živim svuda, puno putujem i želila bih sa svakim biti, a nikom dobrodošla nisam. Počesto doletim među bogataše, uletim među sirotinju, ali dokučih da me niko ne želi. Uvidjela sam sestrice moja, da zaljubljeni samo tebe iščekuju. Bogataši se tebi nadaju, bračni parovi plaču što ne živiš sa njima. Djeca, srednjoškolci i studenti Boga mole da im makar nekad u godini svratiš. Zavidim ti sestro, svi tebe vole a od mene bježe, tebe hvala a mene proklinju!«
»Draga moja sestrice, sigurno nismo bez svrhe stvorene. Sjeti se da nismo samo nas dvije suprotnih narava. Zar nije puno mladih i starih, lijepih i ružnih, visokih i niskih, prijatnih i neprijatnih, dobrih i zlih...., u svemu tome je posigurno Božija mudrost. Ipak, kakve smo, takve smo, sestre smo, kazaću ti jednu mudrost na kraju: »U dobru se ne ponesi, a u zlu se ne ponizi!«